Pod jastuk

Ima dugo kako se zagledala u Osmana. Imalo se sta i vidjeti, bio je krsan, nije se znalo jel visi il siri, a oci, hej oci, ko ugarak, sjevnule bi ispod fesa svaki put kad bi okrenuo svoje nasmijano lice. A nije ni njemu bilo svejedno, makar u pocetku, i dok je nije zamanto. CEsto je, obicno nocu kad bi svi pospali, najgorim kletvama proklinjala dan kad je od nje kupio kokos i otad ostade da devera sa posljedicama njegove muzevnosti, osjecajuci u svakom trenutku samoce njegov vreli dah na svom vratu,duboki glas koji sapce lazi. Te vunene carape su bile jedina stvar koju je imala od njega. Nije mogla vise izdrzat, bilo je il ona, il on. Nek crkne svinja, ime mu se zametnulo. Bilo je jednostavno, rekle su joj. Samo ih natopi prljavom krvlju iz sebe, i zakopaj ih pod prozorom jali za satorom gdje ce sigurno spavat makar tri noci. Sto je bitnije budi sigurna da ih je sebi namjenio, ili ta kurva sto mu je plela da ih je za njeg plela, rekle su joj. Nije kome je namjenjeno, vec kome je sudjeno. I to su joj rekle. Mnogo se puta sjetila sta su joj govorile, i da ce joj se vratiti ako ne budu te njegove carape stvarno njegove, da ce mrijet. I pozelila da je tad i tako crkla. Nije, on je umro, ali ne prije nego sto je sve oko sebe unistio, sto je njegova ruka takla to je sreca obilazila. A ona je postala ona iza cijih se ladja sapce, i kojoj se ide samo u nevolji, ili da do nevolje ni ne dodje, da napravi zamotuljak, sto se draganu, il dragoj, pod jastuk metne.

torus
Mlad, protracen zivot, ljepota ziva, bice bolje, nada zadnja umire, vazan je osmijeh, ma koliko to idiotski i isprazno zvucalo

Komentariši